Vrlo vjerojatno su vam od malena govorili da trebate opraštati drugima. Pozitivan stav o opraštanju sadržan je u brojnim izrekama i poslovicama, kao što su: „Griješiti je ljudski, opraštati božanski“ (Alexander Pope), „Slabi ne mogu opraštati. Oprost je odlika velikih“ (Mahatma Gandhi) i „Dok se voli, dotle se i prašta“ (François de La Rochefoucauld). Biblija također sadrži brojne primjere praštanja i njegove vrijednosti.
Što „oprostiti nekome“ podrazumijeva? U slučajevima kada želimo oprostiti osobi s kojom nismo u bliskom odnosu, opraštanje obično uključuje to da smanjimo ili uopće više ne osjećamo negativne emocije poput ogorčenosti, povrijeđenosti ili gnjeva te da se ne želimo osvetiti toj osobi. No, psiholozi koji se bave ovim područjem smatraju da, kada se radi o opraštanju bliskoj osobi s kojom želimo nastaviti odnos, opraštanje uključuje još jedan element: dobru volju da radimo i na tome da ponovno imamo pozitivne emocije prema toj osobi.
Pozitivne posljedice opraštanja
Puno istraživanja bavilo se pozitivnim posljedicama opraštanja i doista pokazalo da ono ima brojne koristi za osobu koja oprašta. Primjerice, u jednom su istraživanju sudionici zamoljeni da vode dnevnike o konfliktnim situacijama koje im se svakodnevno događaju te se pokazalo da je opraštanje drugima tijekom dana bilo povezano s višim zadovoljstvom životom i pozitivnim emocijama sljedećeg dana. U drugom istraživanju, sudionici su trebali misliti na osobu koja ih je povrijedila i ponijela se prema njima na loš način. Pritom je jedna skupina sudionika trebala zamisliti kako oprašta toj osobi, a druga skupina kako joj i dalje zamjera. Istraživači su im pritom mjerili različite fiziološke pokazatelje. Pokazalo se da je prva skupina imala niži tlak, manje otkucaja srca i manje se znojila od druge skupine, što je ukazalo i na pozitivne zdravstvene posljedice opraštanja na organizam.
Veze i brakovi često nose sa sobom situacije u kojima treba nešto oprostiti partneru, pa su se istraživači stoga osobito bavili opraštanjem u vezama. Tako je u jednom longitudinalnom istraživanju (vrsta istraživanja u kojem se isti sudionici ispituju više puta kroz duže vrijeme) opraštanje žena muževima nakon različitih sukoba u vezama bilo je povezano s boljim procjenama njihovih muževa o razrješenju različitih sukoba u braku 12 mjeseci kasnije. I u raznim drugim istraživanjima pokazalo se da je opraštanje u vezama povezano s većom psihološkom dobrobiti, a ova je povezanost najjača u dužim vezama ili brakovima: što više ulažemo u vezu, više nam je potreban repertoar dobrih strategija koje će biti od pomoći kada nastupe problemi. Te će strategije onda dovesti do našeg većeg zadovoljstva, a jedna od njih je svakako i opraštanje partneru.
Analiza većeg broja empirijskih istraživanja o opraštanju u vezama, koju su proveli američki znanstvenici, pokazala je da nakon što partneri povrijede jedno drugo često dolazi do promjene ciljeva u njihovoj vezi. Čak i osobe koje su ranije izjavljivale vječnu ljubav i jako se trudile oko suradničkog odnosa s partnerom, nakon što ih partner na neki način povrijedi ili izda, postanu kompetitivne. Usmjeravaju se na to da se osvete na neki način ili „bilježe“ sve što je tko kome napravio te na to da ne „izgube“ u svađi, umjesto na kompromis. Koriste prijašnje „grijehe“ partnera kako bi ga podsjetile na to u čemu je loš. Prema ovim znanstvenicima, opraštanje može pomoći da se ponovno uspostave dobrohotniji i suradnički ciljevi u vezi.
Negativne posljedice opraštanja
Dakle, brojna su istraživanja pokazala da opraštanje ima pozitivne psihičke i fiziološke posljedice. No, je li to baš uvijek tako? Osjećate li se baš uvijek dobro nakon što oprostite nekome? A nakon što jako puno puta morate opraštati istoj osobi? Uostalom, među ljudima možemo susresti i negativne stavove o opraštanju. Tako jedna portugalska poslovica glasi: „Dobrota i oprost stvaraju nezahvalnike“, a Friedrich Nietzche napisao je da opraštanje nečije izdaje ukazuje na vlastitu slabost. Istraživanja negativnih strana opraštanja za sada je puno manje od istraživanja njegovih pozitivnih strana, no dala su vrlo zanimljive rezultate. Naime, pokazalo se da preuranjeno i nekritično opraštanje drugima loše utječe na samopoštovanje i može voditi do žaljenja što osoba nije ustala u obranu svojih prava.
Američki psiholog Michael McCullough u svojim se istraživanjima osobito usmjerio na područja osvete i opraštanja. McCullough smatra da je osveta ponašanje koje se razvilo tijekom evolucije i ima određene svrhe:
- Obrana od štete: ako vam neka osoba našteti (primjerice, fizički, ili vas uvrijedi, ili vam ukrade nešto), moguće je da ćete se željeti osvetiti i zauzvrat naštetiti i vi njoj. To dovodi do smanjenja vjerojatnosti da će vam ubuduće ta osoba nanijeti štetu.
- Utvrđivanje prihvatljivog ponašanja: ako vam netko našteti i vi zauzvrat naštetite toj osobi, to šalje poruku „nemoj mi raditi štetu, jer ćeš nastradati“. To šalje poruku i o prihvatljivom društvenom ponašanju u zajednici.
- Poticanje suradnje u društvu: ukoliko je netko kažnjen za sebično ponašanje, to potiče normu o suradnji kao prihvatljivom ponašanju u društvu.
Naravno, inzistiranje na osveti može dovesti i do raznih negativnih posljedica, kao što su dugotrajni sukobi i međusobno osvećivanje. McCullough ovdje stoga ne govori o osveti kao o činu koji donosi neko osobno zadovoljstvo, već o osveti u smislu posljedica (kazne) po osobu koja napravi nešto loše drugima. Kako sam kaže: „Evolucija favorizira one organizme koji se mogu ponašati osvetnički kada je to potrebno, koji mogu oprostiti kada je to potrebno i koji imaju mudrost da prepoznaju tu razliku“ (McCullogh, 2008, str. 87).
Stoga McCullough smatra da osobe koje opraštaju uvijek i nekritički brzo postaju „svačiji otirač“. Na tragu ovih njegovih postavki, skupina istraživača iz SAD i Velike Britanije provela je niz istraživanja u kojima je željela istražiti „efekt otirača“. Zanimalo ih je u kojim slučajevima opraštanje drugima vodi do toga da se osobi smanjuje samopoštovanje i osjeća da se nije držala vlastitih principa već je previše popuštala?
Njihovi su rezultati pokazali da postoje dva bitna uvjeta kako bi opraštanje doista imalo pozitivne posljedice po osobu koja oprašta i ne bi dovelo do „efekta otirača“:
- Počinitelj mora pokazati da se osoba može osjećati sigurno u daljnjem odnosu s njima, tj. da se događaj koji je osobu povrijedio neće ponoviti;
- Počinitelj mora pokazati da mu je vrijedan odnos s osobom koju je oštetio.
U slučajevima u kojima ti uvjeti nisu zadovoljeni, doći će do „efekta otirača“, osobito ako se takve situacije ponavljaju: vaše će se samopoštovanje smanjivati i žalit ćete što niste dovoljno jasno ustali u obranu svojih prava.
Što će ukazati na to da su ovi uvjeti zadovoljeni? Potrebno je da se počinitelj ispriča i iskreno traži oprost od druge osobe, prihvati odgovornost za učinjeno te ponudi na neki način nadoknaditi štetu. Dobra vijest je da, kada se to dogodi, samopoštovanje osobe koja oprosti čak i raste.
Kako ne biti „otirač“?
Razmislite opraštate li često drugima iako ovi uvjeti zapravo nisu bili zadovoljeni? Rezultati navedenih istraživanja jasno pokazuju sljedeće: ukoliko vas neka osoba često povrijedi svojim postupcima i ne popravi to ponašanje iako zna da vas je povrijedila ili ukoliko vam se netko nije ispričao, prihvatio odgovornost za svoje ponašanje, pokušao se iskupiti na neki način – opraštanje takvim osobama za vas nije dobro. Preporučljivo je da se, ovisno o situaciji i vrsti odnosa, zauzmete za sebe i svoja prava ili jednostavno izađete iz takvog odnosa.
Na kraju, važno je istaknuti da za opraštanje treba vremena. Uzmite to u obzir i nemojte sebe prisiljavati oprostiti dok se ne osjetite spremnim za to. Osoba koja doista želi da joj oprostite će to shvatiti i dat će vam vremena, a za to vrijeme će se ponašati tako da vidite da joj je stalo do vašeg odnosa i da neće ponoviti ponašanje koje vas je povrijedilo.
Autori:
Nina Pavlin-Bernardić, Odsjek za psihologiju FFZG-a