Misterij kreativnosti – psihički poremećaji kao poveznica?

Kreativnost i psihički poremećaj – koliko su ovi pojmovi slični?

Još od doba starih Grka spekuliralo se o zapanjujućem fenomenu kreativnosti. Nije čudno što se tada, kao i danas, pokušao naći svojevrstan odgovor na pitanje što pojedince čini posebnima. Mudri Platon, filozof i idealist, u svojem dijalogu s Ionom, profesionalnim rapsodom, ističe kako je poezija oblik božanskog nadahnuća. Štoviše, raspravljajući o filozofiji umjetnosti, Platon nagovješta kako bogovi pružaju umjetnicima jedan oblik „božanske ludosti“ nalik tome kada bog progovora kroz proroke (Chaliakopoulos, 2021). Nadalje, dok Hipokrat pruža opis prvog slučaja melankolije u zapadnom svijetu, Aristotel daje svoj doprinos promišljajući o nejasnoj granici „ludila“ i genijalnosti u smislu osjetljivosti umjetnika, filozofa, pisaca i političara na melankoliju (Akiskal i Akiskal, 2007). Poznata je njegova izreka: „Nijedan veliki genijalac nije postojao bez dodira božanskog ludila.“ 

Međutim, razlika između današnjeg i tadašnjeg poimanja „ludila“ je velika. Tada je ono smatrano oblikom božanske inspiracije i imalo je nadasve pozitivnu konotaciju (Koh, 2006). Zaista, možemo tvrditi kako je bila prava sreća kada su muze podarile umjetnicima takvu vrstu ludila! No, u suvremenom svijetu stvari funkcioniraju drugačije. Sada znamo da nije božanski podarena „ludost“ to što nadahnjuje umjetnike jer danas znamo što je kreativnost, a što psihički poremećaj. Pa ipak, održao se stereotip da je granica između kreativnosti i psihičkih poremećaja vrlo tanka.

Kako definiramo pojam kreativnost, a kako psihički poremećaj?

Što je kreativnost? Kada ljude pitamo koje osobine krase kreativne pojedince, oni će reći da su to: fleksibilnost, neortodoksna poimanja, ukus za estetiku, znatiželja, povezivanje ideja, sličnosti i razlika te preispitivanje normi. To može, ali ne mora biti istina za sve kreativne ljude. No, sam proces kreativne evolucije, u većini slučajeva, uključuje generativnost koja zahtijeva stvaranje, zatim varijaciju koja je eksploratorni proces i naposljetku, originalnost kao nešto čega se još nitko nije sjetio (Fisher, 2004).

Što su psihički poremećaji? Focault, francuski filozof i sociolog 20. stoljeća, je smatrao psihički poremećaj socijalnim konstruktom čija je svrha kontrola ljudi koje društvo smatra devijantnima (Waddell, 1998). S druge strane, Američka psihijatrijska udruga (2014) jasno definira psihički poremećaj kao vrstu sindroma koja se manifestira kroz poremećenu kogniciju, emocionalnu regulaciju i ponašanje pojedinca te socijalnu disfunkciju. U podlozi toga nalazi se psihička disfunkcija u okviru psihološkog, biološkog ili razvojnog procesa. Važno je naglasiti da uobičajeni odgovor na stresor ili gubitak ne možemo nazvati psihičkim poremećajem.

Kreativnost i psihički poremećaji nisu ista stvar – mogu li se ipak javiti zajedno?

U današnje vrijeme postoje brojne rasprave o tome postoji li povezanost psihičkih poremećaja i kreativnosti. Mnogi ljudi smatraju da se oni javljaju zajedno. Takva uvjerenja o povezanosti nekih osobina nazivamo implicitnim teorijama ličnosti. Na primjer, stereotip „ludog umjetnika“ toliko je raširen da kreativnu osobu neki ljudi ne smatraju umjetnikom ili umjetnicom ako „ludilo“ izostaje. Tada ljudi, nerijetko, zbog greške u mišljenju poznatom pod nazivom potvrda pristranosti, traže informacije koje potvrđuju postojeće mišljenje i ignoriraju informacije koje opovrgavaju postojeće mišljenje. Primjer toga je da su sudionici u jednom istraživanju (Dutina, 2005) brže navodili imena umjetnika koji su u određenim trenucima svog života izvještavali o simptomima ili dijagnozi psihičkih poremećaja nego onih koji nisu.

Međutim, znanstvena istraživanja u psihologiji većinom ne potvrđuju spomenute pretpostavke.

Waddell (1998) je pokušao saznati koliko su kreativnost i psihički poremećaji povezani tako da je sakupio sva istraživanja koja su se time bavila; njih ukupno 29. Većina tih istraživanja (njih 15) zaključila je da kreativnost i psihički poremećaji nisu povezani; njih devet da jesu povezani, a u pet istraživanja istraživači nisu mogli biti sigurni. Waddell (1998) napominje da su provedena istraživanja koja je analizirao mogla biti metodološki bolja, a naglašava i da nije opravdano zaključivati da su kreativnost i psihički poremećaji povezani. Do sličnog zaključka dolaze i drugi istraživači, od kojih neki poput Lauronen i sur. (2004) naglašavaju da se o postojanju povezanosti često zaključuje na temelju pojedinih anegdota.

Dodatno, Weisberg (1994) je analizom raspoloženja i produktivnosti u karijeri uspješnog njemačkog skladatelja Roberta Schumanna, koji je patio od bipolarnog poremećaja, uočio kako je njegovo pozitivno raspoloženje povećalo kvantitetu, a ne kvalitetu skladbi. Jednako tako, tijekom depresivnih epizoda nije utvrđeno povećanje kvalitete kreativnih radova. Dakle, Weisberg je zaključio kako postoji razlika u nivou motivacije tijekom fluktuacije Schumannovih raspoloženja, no ne i kreativnosti njegovih misli.

Koja je podloga kreativnog procesa te postoji li uopće teorijsko objašnjenje zašto bi bio povezan s mentalnim poremećajem?

Unatoč opisanim istraživanjima, svima nam je poznat velik broj umjetnika s dijagnosticiranim poremećajima ili pak njihovim naznakama. Proteže se od Virginije Woolf, Sylvije Plath, Ernesta Hemingwaya u domeni spisatelja do umjetnika poput Vincenta van Gogha te znanstvenika Michaela Faradeya, Isaaca Newtona, zatim skladatelja Roberta Schumanna, pa čak i psihologa poput Lowrence Kohlberga (Koh, 2006). Kako to možemo objasniti?

Rijetko se obraća pažnja na činjenicu jesu li oni u trenutku kreativnog stvaralaštva zaista imali simptome poremećaja ili su se oni počeli pojavljivati i dosegli svoj vrhunac u nekom drugom razdoblju.

Longitudinalno istraživanje kreativnog procesa koje je proveo Rothenberg (1990) intervjuirajući i prateći tok stvaralaštva poznatih novelista, pjesnika i drugih umjetnika rezultiralo je definiranjem dva adaptivna procesa nastajanja kreativnog proizvoda. Jedan je poznat pod nazivom homospacijalni jer ilustrira istovremeno aktivno zamišljanje slika i reprezentacija brojnih entiteta od strane kreativnih osoba na istom mjestu u smislu mentalne koncepcije. Dakle, kreativna osoba zaslužna je za dovođenje tih brojnih entiteta u jedinstvenu mentalnu koncepciju kako bi proizvela nove i vrijedne ideje, slike, zvukove, metafore koje predstavljaju novi kreiran identitet. Tu je također janusijanski proces koji je ime dobio po dvoglavom rimskom bogu Janusu čija lica simultano gledaju u obrnute smjerove; ulaz i izlaz. Taj proces predstavlja nelogične, kontradiktorne koncepte i propozicije umjetnika koje su kreirane u logičnim i racionalnim umovima.

Važnost Rothenbergova dva procesa je u tome što on objašnjava kako vrlo često ta dva procesa mogu biti zamijenjena za psihotična ili psihopatološka ponašanja i razmišljanja. No, u tom smislu ističe vrlo važnu razliku razmišljanja ljudi s psihičkim poremećajima i ljudi koji nemaju psihičke poremećaje. Naime, kreativne osobe koje su imale psihičku bolest često nisu mogle iskoristiti svoj potencijal jer su one vjerovale u istinitost svojih razmišljanja i nisu uspjele iskoristiti ih na kreativan način. Za razliku od njih, kreativne osobe koje nisu imale dijagnozu psihičkog poremećaja ili bolesti bile su svjesne logičke razlike stvarnosti i kreativnih koncepata koje mogu pretvoriti u svoje izvanredno postignuće odgovarajućim prenošenjem u stvarnost.

Na primjer, Rothenberg (1990) je zabilježio kako je zloupotreba alkohola vrlo često dovodila do interferencije s kreativnim procesom te da su umjetnici rijetko kad bili uspješni u korištenju alkohola kao stimulatora inspiracije. On također ističe kako je moguće da neki umjetnici zloupotrebljavaju alkohol kako bi se nosili s posljedicama teških mentalnih napora u kreativnog procesa.

U prilog tome da psihički poremećaji mogu omesti kreativni proces, govori i izjava Sylvije Plath (1982): „Kada si lud, zaokupljen si ludošću cijelo vrijeme.“ U njezinom slučaju, traumatski događaji služili su kao okidač za pokušaje suicida i depresivne epizode. Stoga, možemo zaključiti kako kod kreativnih i nekreativnih ljudi, simptomi psihoze i ostalih poremećaja mogu uzeti svoj dašak kasnije u životu npr. tijekom susreta s traumatskim događajima, no ne tijekom kreativnog stvaralaštva.

Zaključno, ne možemo sa sigurnošću tvrditi kako postoji jasno i jedinstveno utvrđena povezanost psihičkog poremećaja s kreativnošću.

Neovisno o tome postoji li povezanost psihičkih poremećaja i kreativnosti, iznimno je važno da se ne umanjuje ozbiljnost simptoma psihičkih poremećaja te da se pojedincima koji ih doživljavaju na vrijeme pruži adekvatna pomoći bez obzira na to jesu li ti ljudi umjetnici ili ne.